Odlučio sam se za selo

od Živeti sa prirodom 10,163 views0

Posao avio-mehaničara u nacionalnoj avio-kompaniji i život na asfaltu Novog Beograda Saša Krstivojević (38) je zamenio ovcama i pčelama na očevini u selu Krčmar, podno Divčibara.

Neću da budem robot, nego svoj gazda“, objašnjava zašto je, za razliku od mnogih drugih, „migrirao“ u suprotnom pravcu, iz velegrada na planinu.

Umesto u avio-servisu, s obzirom na to da ima diplomu vazduhoplovnog tehničara i godine staža u privrednoj avijaciji „Jata“, Saša danas radno vreme ima u ovčarniku, pčelarniku, među zasadima maline i šljive u Krčmaru. Domaćinstvo njegovih roditelja već godinama se uspešno bavi seoskim turizmom.

– Diploma je mogla da me odvede u inostranstvo, da sreću potražim tamo, mada sam i u novobeogradskim blokovima, gde sam odrastao, imao stan, posao i sve uslove za život. Ipak, odlučio sam se za selo. Život u velegradu se pretvorio u stalni stres i jurnjavu za nečim materijalnim, nečim što ne pričinjava nikakvo dugotrajno zadovoljstvo. Shvatio sam da se u toj trci pretvaram u nekog robota, a to nisam želeo. Zato je logičan izbor bio Krčmar – otkriva Krstivojević, dodajući da se nijednog trenutka nije pokajao što se „premetnuo“ u seljaka.

Ne smeta mu ni što je, spreman za rad, na nogama već pre svanuća, ni što se iz novih „kancelarija“ pod vedrim nebom odjavljuje kada sunce uveliko zađe za Divčibare.

– Taj umor koji me stigne na kraju svakog dana je kao umor posle dobrog treninga, dakle, ostavlja me ispunjenim. Ali, sve što napravim, sam sam napravio. Nema gazde ni šefa. Uostalom, ako bismo svi bili direktori, doktori i razni menadžeri, ko bi onda ostao da ih hrani? Srbija je i dalje poljoprivredna zemlja, ja sam se našao u tom seljaku i osećam da je najveće blago u tome da budeš na svom i radiš za sebe – ističe Saša.

Inače, kada se prijavio na evidenciju nezaposlenih u Mionici, Saša se suočio sa zaprepašćenjem zaposlenih, s obzirom na to koju je diplomu i prestoničku adresu dostavio. I pored toga, smatra da svi koji imaju imanje na očevini, a ne žele da u velegradu rade za minimalac, treba da pokušaju da budu „sam svoj gazda“.

– Neophodna nam je sigurna cena onoga što proizvedemo i obezbeđen plasman. Potrebni su nam putevi, infrastruktura, svašta još. Ali ako nas bude više, logično će biti da se država podsticajima okrene mladim seljacima – zaključuje novi domaćin u Krčmaru.

Sunce umesto časovnika

– Vrevu i užasnu buku sa ulice zamenili su mir prirode i cvrkut ptica. Nema nervoznog komšije kome smeta malo jača muzika. Pogled na časovnik me više ne opterećuje i ne uznemirava, sunce mi je pokazatelj za sve – opisuje Saša svoje radno okruženje.

Izvor1Izvor2

Odgovori

Your email address will not be published.

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>